|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
- želim putovati! :-)
- i dalje želim crtati, slikati, ne zaboraviti tu stranu sebe jer je to ono što volim
- želim naučiti svirati bubnjeve! freet je bio zauzet cijelo ljeto, smrc, ali ostaje neispunjena želja :)
- MORAM odigrati Metal Gear Solid 3 i 4 i ponovno se zaljubiti u adrenalin, snagu, hrabrost...ne znam možete li to shvatiti dok ne odigrate. najtoplije preporuke. :)
- imala sam nekoliko novogodišnjih odluka, pa da i njih upišem. dakle,
1.bit ću manje Ljutko.
2.bit ću manje Ljubomorko.
3.bit ću zdrava. Mali Rambo. :)
- želim ptice jednog dana u svojoj kući/stanu. obožavam ptice. prekrasne su.
- ...
Blog.hr
najduža cimersko-prijateljska veza :P
moja injica
truth defender dasha!
Kio!
ultrazanimljiv blog jedne callgirl
čovjek s dušom :)
ribafish
sandro
moja spaljena lijena za pisati postove! :)
(ne)čovjek
grube
KUD Tomislav
i tako sam svalila KITa s leđa jednim muay thai zahvatom, a nisam se tome ni nadala. :-)
za mene je gotov semestar! oLE!
odgodila sam službeni prestanak bivanja dijelom brucoškog svijeta, mada Svinja kaže da ionako imam vremena za popadati ispite.
dakle student službeno prestaje biti brucoš kad obavi 3 stvari:
1. padne kolokvij
2. padne ispit
3. hmhm...po*evi apsolventa
još nisam započela raditi na tome mada sam već 3. godina...tješim se da uvijek ima vremena :-p
uRBAN je bio jako dobar, nakon što smo se Svinja i ja nacvrcali piva uz rješavanje glupavih testova na netu.
svi kondomi su već bili podijeljeni kad smo stigli. damn.
zeleni oblačci čekaju dan zaljubljenih, a mi zaljubljeni želimo u tehnički muzej danas. doma ću biti samo 2-3 dana, što je MALO ali obaveze su me prikovale za ovaj grad..i ne smijem se žaliti... :-)
sad imam svoj mirni kutak negdje na volovčici, s jednim gnjeckalom i pusom u oko. što više mogu zatražiti za jednu crveno- narančastu veljaču? 
osim možda malo sunca i uspješne borbe sa samom sobom, drage cure koje me kojiput odvuku na kavu na neku Sloboštinu i konačno skidanje s prozora pahuljica koje će zamijeniti proljetne ofčice.
u ispitima do grla malo me deprimiraju ti ogromni zalogaji učenja i fascinirana sam činjenicom da sam tek sad udarila bijesno onu vreću za boksanje.
ne pije mi se nikakav mirisni čaj- rooibos s cimetom i šljivom, crna snježna pahuljica ni višnja koja razbuđuje...pije mi se onaj gorki, uz dvije kockice tamnog Madagaskara...ipak sam i žena, zar ne?
crtaju mi se ljudi i upijaju mi se ljudi , stvara mi se jer želim izići iz učenja...rekoh: dosta!
i nakon što sam se smijala kao nikad kad su šalabahteri frcali na sve strane (a i moj je izdajnički ispao ispod klupe u sedmici, i bio stavljen iza mene od ruke lovranski spaljene asistentice) shvaćam da je KIT prevelik za mene...prevelik za mene umornu i jadnu, te ga odbacujem sa svojih leđa i odlučujem da je ipak vrijeme da prestanem biti brucošica :-)
Vrijeme drago...kamo bježiš? Nadam se Urbanom spasenju za Valentinovo u obliku zelenih oblačaka i glazbe za moju dušu. Žeđam za pivom...
u obliku male crne djevojčice vidim jednu moju davnu tugu iz djetinjstva i kao da proživljavam njene strahove...mala crna djevojčica kojoj ne znam kako pomoći...
toliko za sad jer se bacam u zadatke...sve u nadi da u ovoj veljači vidim i udahnem more...
da, tako je. jedva da se sjecam kad sam zadnji put napisala nesto na blog. kao da živimo dijametralno suprotni, moj blog i ja.
kad ja živim, on spava...i obrnuto.
to je pozitivna stvar, prštim od želja, sad bih...jedan maleni sobičak samo za sebe.
da kažem: bok, sobičč...sobičć...sobi...hm, bok, mala sobo :-) da dođem u njega s ruksakom na leđima nakon pardnevnog putovanja, bacim sve stvari sa sebe na krevet (moj krevet u kojem ne spava nitko osim mene bez moje dozvole!), otvorim frižider i napravim si ogromnu salatu- prepunu svačega. kad je pojedem, uzmem svoj blok i crtam...crtam...crtam...uz muziku koju volim i mir...bacim pogled na police na kojima su naslagane psiholoske knjige, knjige za crtanje...puno knjiga.
što još želim? da mogu mirno zaspati kad god zaželim, samo se uvalim u krevet nakon šalice čaja i odrijemam do prekosutra...
da otključavajući vrata mog sobička, ne osjećam mučninu u želucu niti se bojim doći u njega. da crteži na mom zidu i slike imaju nekakvog smisla i ne upijaju dim cigareta u sebe.
o da, tu je i jedan piki. kako mi samo fali moja životinjica, pernato stvorenje za kojeg sam bila tako strašno vezana. kako me samo znao grickati i gurkati se u mene, pričati sa mnom i bacati mi stvari sa stola. sobičak bez njega jednostavno ne bi bio potpun. u zadnje vrijeme intenzivno, burno mi se vraćaju u misli slike iz djetinjstva.
ono najljepše sivo nebo nad mojom (nekadašnjom) zgradom, neke duge, igralište, pernate životinje i igre u ulici.
i osjećaj doma.
fali mi taj osjećaj doma, zapravo.
da me dočeka topli stan i skuhana večera, da nekamo imam otići...da se nekamo vraćam...
ne, ovo nije tužan post..samo mi takve sitnice nekad zafale.
mislim, napokon provodim vremena u svom stanu, kad dođem u svoj grad.
ali ipak imam osjećaj da putujem, a ne stanujem. da sam svugdje u prolazu.
sudbina strijelaca, cijena slobode koju poput dekice vucemo svugdje sa sobom?
salata od graha s lukom?...nekakva me čudna želja spopala...
gnjeckanje...O DA!
proslavila sam polugodisnjicu ovisnosti o ultrajakoj drogi ciji su simptomi:
- ubrzanje protoka vremena do granice kad "aaa" "ma otkud vec?" vise nemaju smisla i postaju suvišni
- halucinacije u obliku raznobojnih letećih slonova, gospode koja ozivljavaju nekom "vis vitalis", raspričanih čudnovatih bića...
- konstantni tupasti smajl na licu i nesposobnost snalaženja u uobičajenim životnim situacijama bez svoje doze
- sveopće VESELJE
i čestitke mom blogu na prvom rođendanu, i sebi na 21.. čestitke i želje svima da 2008. bude njihova godina.
koliko se toga promijenilo u godinu dana!
dok sam prošli rođendan plakala zbog morskog ploda, ovaj sam bila sretna zbog tog istog...nekim ljudima želimo samo sreću...
referirano na micu, dozvoljene su mi i sreća i tuga...ono što si neću dozvoliti je slabost...i dozvoljavanje bilo čemu da mi pokvari dan...
previše je toga što želim.
previše mi je toga poklonjeno a da bih bila nezahvalna.
previše odrastam. jačam.
tko vam je kriv što ste mi poslali toliko izazova?
:-)
...a zapravo se želje malo- pomalo ostvaruju...
klinka u meni skače od sreće jer sam počela trenirati tajlandski boks.
ta je želja zbilja bila davna... to je sve tek početak, ali osjećam se stvarno dobro kad se ispucam na treningu... i, suprotno očekivanjima, nemam potrebu mlatiti se uokolo.
nekako sam- mirna.
kad si još nabavim bandaže i počnemo stvarno vježbati udarce u punoj snazi, srce će mi biti skroz na mjestu. 
...jer udarci su moj način da iskušam svoje granice...da dodirnem druge ljude...taj osjećaj je...moć...
isto tako, vodim radionicu za klince, ide nam sve bolje, zabavno je i osjećam se korisno. osim toga, idem na doedukacije, supervizije, učim i napredujem.
postoje i neki planovi o proširivanju radionice u sklopu mobilnog tima, ali tko zna 
voljela bih jednog dana raditi u tom području --> traume i zlostavljanje djece.
jedino je problem što je to užasno težak posao. 
moram spomenuti i jednu divnu Svinju koji je moja ostvarena hrpica želja.
zatelebana sam do ušiju i nisam baš uračunljiva što se toga tiče.
ali dobila sam najljepši buket na svijetu, kojim me oborio s nogu.
skroz.
sad dijelovima tog buketa bojam i crtam...
...voli me dijelovima moje mašte, rastvori mi ruke i uroni ih u boje...pokloni mi taj osjećaj...ako me ikako možeš voljeti, to je tako...
kako trepavice opadaju, želja je sve više ili se ponavljaju...
sve mi je manje draga moja soba, nedostaje joj topline...unatoč intenzivnom zagrijavanju radijatora i visokoj temperaturi, fali nešto...fali malo više toga.
možda jedna stara cimerica, i te noći u kojima smo znale smijati se i pričati do prekasno...možda ipak i ja...možda je samo suviše duhanskog dima uvučenog u moju posteljinu...ja jednostavno bježim iz sobe...
nema me.
za rođendan imam jednu želju, i psssst...
nadam se da će se ostvariti.
radim punom parom na tome.
osjećam se super kad se nađem s curama, mojim ludim curama koje se ljute na mene kad me nema. valjda to znači da im je stalo do mene. možda im koji put i zafalim. 
sviđa mi se kondor i ona atmosfera, juke box i ljudi...ali do daljnjega ne konzumiram alkohol.
i ljubim se samo s jednom Svinjom.
u ovom postu nema ničeg pametnog, ali s vremena na vrijeme trebam napisati nešto ovakvo...
a ako ja dobijem kakve inspiracije prenosive na blog, prenijet ću je.
u zadnje vrijeme samo puno crtam.
hoće li nam se želje, ako ih dovoljno snažno želimo, ostvariti?
ako uporno ne odustajemo dok ne bude po našem, poput djeteta u prodavaonici koje želi slatkiš?
opet nedostatak vremena. i višak želja.
ove kiše nisu moje. nisu one MOJE JESENJE KIŠE koje donose sigurnost i smirenje.
lišće ove godine nisam ni primjećivala, zbog čega izražavam zabrinutost za samu sebe.
nisam se puno bavila pitanjima zbog čega je tako, ja princeza zaljubljena u kišu (i u još ponešto) 
jednostavno, kišni vjetar koji polomi moj najdraži ljubičasti kišobran ne sviđa mi se. 
crtkaram pod svim predavanjima, masovno, nastaju neka neobična - slatka stvorenja...gay krumpir Nobelovac (ako vas zanima za što je dobio nagradu, to ću vam šapnuti nasamo), vrišteća mrkva, yaya (jedno od njih je moj alter-ego), pretila ofca- kroner, svinja koja leti...
na mom faksu nedostaje mi znanstvena crta* (znam da medicinu ne bih nikad završila jer bih u doticaju igle i krvi kronično padala u nesvijest, ali vrte mi se misli o takvom nečem) pa upijam sva predavanja vanjskih suradnika- psihijatara... mozak, mmm...
zaključujem da su istraživanja o utjecaju nasilja koje gledamo na vlastitu nasilnost.u pravu- ne znam kako drukčije objasniti mlaćenje ljudi u terminima ljetnih izlazaka nego da to povežem sa samoobranom koju sam pohađala prethodna dva semestra.
možda da ipak upozorim ljude oko sebe da uskoro krećem s tajlandskim boksom?
klinke su s oduševljenjem prihvatile našu dramsko- ekspresivnu radionicu, imamo puno ideja kako im prenijeti naša znanja o životu...jedino ne znam kako pokušati izbjeći cenzuru...
mislim da su one spremne upijati, dovoljno su odrasle (da samo vidite kako je MRAK naš plakat s pravilima grupe, oko slova se slijeva krv, i kunem se da im mi nismo ništa sugerirale).
možda da svoje osobno mišljenje o alkoholu, lakim drogama i seksu ipak zadržimo za sebe?
njima serviramo "alkohol i droga su ZLO" a onda nas upucaju kad završe kao asocijalno- izolirani cijeli pubertet i prvi put u životu se u 50. napiju ruma za kolače i shvate što su propuštali do sad, utripaju se i proputuju cijeli svijet u hippie- odjeći prepuštajući svoje klince i muževe doma na milost i nemilost samima sebi.
kad smo već kod putovanja, strijelačka crta u meni vrišti.
'OĆU PUTOVATI!!!
hoću vidjeti sve one lude gradove koje sam oduvijek željela. sad dok sam na faksu.
pare nisu problem. para NEMA.
* Crta je nacrtani lik koji počiva na stranicama moje (pseudo)bilježnice- u zadnje vrijeme nisam savjesna u nošenju origigi pribora za faks, previše me NEMA
dugo nisam napisala ni riječ...
manjak inspiracije ili samo lutanje po Zagrebu...?
iz najtoplijeg zagrljaja opet u taj isti...opet i opet, bez osjećaja da mi je dosta...
ispunjenje...nevjerojatan osjećaj koji me preplavljuje iznutra, osjećam se tako živa unatoč tome što ima stvari koje me rastužuju.
na jednom pješačkom prijelazu, iscrpljena beskrajnim čekanjem današnjih lijenih tramvaja odlučila sam da više neću dopuštati da budem tužna... da se bojim biti sama (JA koja sam samoću znala njegovati poput rijetke biljčice opijajućih svojstava)
moj mali leteći ljubičasti slon upravo me gurka surlom i škaklja me po leđima.
odlučila sam da imam pravo biti potpuno sretna i da me ništa u tome neće spriječiti.
pa sam si kupila kompletić olovaka za crtanje i sad me lovi nekakva inspiracija.
pa sam zaključila da je unutarnja snaga moćna stvarčica i uvjerena sam da u meni još uvijek čuči mali zdravi Rambo iz novogodišnjih odluka, samo ga treba probuditi.
pa sam pjevala (pjevala!ja!!) kao luđakinja s bocom vode umjesto mikrofona, i to pjesmu koja mi tutnji u glavi već par dana (za objašnjenje pogledati i poslušati pjesmu dolje)
pa sam još jednom tiho zaključila da sam puknuta u glavu i da mi je baš drago što je tako.
the misfits, dig up her bones
Oduvijek sam bila borac. Učila sam od malena kako žena treba biti borac, snažna, sposobna, optimistična, učila sam od Nje.
Život joj nikad nije bio lagan, ali ona nije odustajala. Borila se kako je znala i umjela, sa svim nedaćama koje su je pratile. Moram li napisati koliko joj se divim?
Tada to možda nisam znala, kad sam bila manja. Imala sam svojih dječjih briga, a ona me svojima nije željela opterećivati.
A onda je jednog dana samo otišla...onu njenu suzu nikad neću zaboraviti...kako je kliznula dok je ona spavala jako dubokim snom.
U tom trenu znala sam da se i dalje želi boriti, ali činilo se da je Bog odlučio drugačije.
"Tvoja misija na Zemlji je završena, Marija, oni moraju dalje bez tebe..."
Tisuću zašto, kako dalje, strah i suze...što će biti sa mnom...moji ponori autodestrukcije još su mala cijena koju sam platila u tako teškim trenucima.
Zašto sam se sada, nakon pet godina, sjetila baš toga?
Zbog toga što sam zadnjih dana iskusila neku vrstu straha, osjećaja da sam potpuno sama...nevjerojatan je taj mračni osjećaj koji te usisa cijelog u sebe, oboji svijet u crno i zaglavi misli u slijepoj ulici...učini te tako malenim i ranjivim da je jedino što poželiš sklupčati se ispod toplog popluna i zaspati...zaboraviti...
Mamice, tako mi strašno nedostaješ...
Jako, jako dugo nisam to osjetila. Prethodne dvije godine nisam nikad bila sama jer sam imala izvor optimizma koji me pojio... Zadnjih par mjeseci bila sam u svom svijetu, gotovo kao na drogama, bujala od sreće i ispunjenosti.
Ali rujan je umjesto smirenja mojom kišom donio taj ružan osjećaj...
Zar sam mislila da ću ikada biti normalna? Da će moj život biti normalan?
Ah, šašavice...
Noć je bila prekrasna, shvatila sam da nisam sama...netko meni jako važan uspio je izmamiti osmijeh na moje lice, grliti me kako samo moj najdraži poplun može.
Moj poplun je uz mene i hvala mu na tome :-)
Napokon, postoje stvari na koje možemo utjecati i one na koje ne možemo...
Mudrost je svom snagom pokušati utjecati na one na koje možemo, makar mrvicu po mrvicu, a one stvari na koje ne možemo utjecati...prihvatiti ih upravo onakvima kakve jesu i iz njih izvući najveću moguću korist.
Jer ne možemo birati stvari koje će nam se događati...možemo birati samo način na koji ćemo se suočiti s njima...
Mene su neke stvari uspjele jako potresti, ali odlučila sam biti borac s osmijehom na licu. Borac pun snage, u potrazi za onim vječnim odgovorom na pitanje...where's my home...?
Ako ste uspjeli pročitati moj post do kraja, s nadom da vas nije rastužio , imam jedno pitanje:
Koliko biste dali godina mojoj duši iliti koja je moja mentalna dob?
tek sad kad se na moj divni grad spustila noć i obilna kiša koja me tako umiruje, uspjela sam zaustaviti misli i poželjela zabilježiti neke od njih...
moje ljeto...?
definitivno neočekivano, prepuno promjena...
da mi je netko pred tri mjeseca rekao na koji će mi se način život promijeniti, samo bih odmahnula rukom i nasmijala se. i ne povjerovala.
razmišljam kako sam sretna i osjećam tu bujicu emocija, te vrtloge slobode u sebi...
a što meni, ovisnoj o emocijama, više treba od toga?
što mi treba više od hrpe slučajnosti, prijatelja koji me nasmijavaju i grle, olovke u rukama koja oslobađajuće šara po papiru nekakve dječje nade, šatora pod vedrim nebom prepunim zvijezda i padajućih kometa, zapljuskivanja valova koji me bude ujutro, piva koje izaziva valjanje po iglicama i smijeha koji odzvanja...
ma jesam, dijete sam i sretna sam zbog toga.
zaljubljena u solid snakea, smotana, pijana, nikad doma, nikad pospana...
čemu služi ljeto nego punjenju baterija?
planovi za zagreb: ima ih puno, previše...
želim muay thai.
želim volontirati.
želim svoje prijatelje.
i obećane crtiće.
pozdrav mojima razasutima posvuda...
Fenomenalna fešta.
Oduševljenje kad smo Gea i ja stigle, vidjele samo hrpu dečkiju oko roštilja, podignute šatore i puuuno cuge.
Obećavajuće.
Još je bio dan kad mi je sve postalo žžž, duplo, troduplo...
Kad je Gea nestala na pola sata u smjeru plaže.
(he, he, curo)
Pa se već spustila noć kad sam se ja počela tući s ljudima. Na svu sreću, to su uvijek pravi dečki, koji nikad curi ne bi uzvratili udarac kako treba. Tako da su masnice, natečena lijeva ruka i palac desne samo mala cijena.
Nekako iz tučnjave započeli smo svi plesati, uaaah, što je rezultiralo smijehom zbo Igorovog performansa sa zvučnicima, seksi trljanjem muških jednih uz druge (dooobro ), čak i pokojim skidanjem u grudnjake i/li gaćice...
Ne izazivati Geu, ona je hrabra. Uvijek bila. 
Fire stick nekih opičenih Švicaraca obećavao je. Kad sam vidjela vatrene krugove kako paraju noć, nisam se baš mogla suzdržati. S obzirom na promile, pravo je čudo da se nisam zapalila... 
Zaključak večeri: M & M su definitivno hetero.
Gea je prekinula dvomjesečnu tradiciju.
Ja trogodišnju. Bacila sam se na ćevape kao da nisam jela tri dana, sve zbog medice i još koječega u onoj (jednom) finoj salati.
Moram se dogovoriti sama sa sobom o moralnim principima, jer kako smo u zadnje vrijeme zaključili, često padaju u vodu.
I taj dogovor mora pasti prije nego me ljudi definitivno proglase nevegetarijankom i počnu uporno nutkati mesom.
Negdje oko 4 šatori su se zatvorili, neki i tresli (moram priznat da sam pred jutro shvatila zašto je jako smiješno to gledati izvana
), neki ljudi su počeli kuhati nekakve biljčice i buditi jadne šatoraše tražeći mlijeko..
mmm... definitivno presažet opis jedne divne noći, ali neke stvari se zapisuju na druge načine...
A danas?
Sve me boli, osjećam se kao da me pregazio kamion, otprilike.
Sve je kriv alkohol i moja hiperaktivnost koja se tada budi...moram ju naučiti obuzdavati.
Nisam išla na posao, jer bi to bilo neizvedivo u ovom stanju.
Zato sam otpratila moju Geu na put u njen grad.
Otpratila bratiće na put u njihov grad.
Čestitala Saški rođendan uživo.
Sad idem na nemogući revanš u tekkenu i sklapanje očiju zbog nadoknade šatorskog sna...
velike promjene, okrunjene suzama, i bujica nespavanja, nejedenja, rada i energije...
novi ljudi-
ljudi koji me opijaju,
ljudi koji me nasmijavaju
ljudi koji me (doslovno?) obaraju s nogu
...
borove iglice, tučnjave i otkriće slobode...
više nisam dio nečega što je bilo lijepo,
ali se osjećam svoja.
...
i možda dugo neću biti spremna na simbiozu,
ali putujem srcem za životom koji me ispunjuje,
znam da još puno trebam rasti...
i- ne brinem se...
13.02.2008. u 11:12